PRIJESTOLONASLJEDNIK FRANJO FERDINAND SA SUPRUGOM IZLAZI IZ GRADSKE VIJEĆNICE (HPM/PMH-25053); Sarajevo, 28. 6. 1914.

HRVATSKI DNEVNIK, POSEBNO IZDANJE (HPM/MRNH-T-10614); Sarajevo, 29. 6. 1914.
Izdanje u povodu netom izvršenog atentata u Sarajevu na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu, vojvotkinju Sofiju Hohenberg.

NEREDI NAKON ATENTATA (HPM/PMH-5769); Sarajevo, 29. 6. 1914.
Neredi i razbijanja imovine Srba u Sarajevu dan nakon atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda.

FRANJO FERDINAND I SUPRUGA SOFIJA NA ODRU U KONAKU U SARAJEVU NAKON ATENTATA (HPM/PMH-18905); Sarajevo, 1914.

MALE NOVINE (HPM/MRNH-T-1319); Zagreb, 26. srpnja 1914.
Sažete vijesti i politički komentari, uglavnom vezani uz opću mobilizaciju i pripreme za rat.

PRIVJESAK - KNJIŽICA S MANIFESTOM FRANJE JOSIPA I. (HPM/PMH-12177); Beč, 1914. Minijaturna knjižica četvrtasta oblika s koricama od srebra s reljefno utisnutom glavom Franje Josipa I. U unutrašnjosti je na 48 stranica tiskan Kraljev manifest „Népeimhez!“, kojim je 28. srpnja 1914. godine narod pozvao u rat protiv Srbije (službeni datum početka Prvoga svjetskoga rata).

DOMOLJUBNE ZNAČKE (HPM/PMH-12106, 12133, 2173); 1914. – 1916. Na ovakvim značkama su se najčešće nalazila poprsja careva Vilima II. i Franje Josipa I., zatim motivi zastava Centralnih sila: Austrije (crno-žuta boja), Mađarske (crveno-bijelo-zelena boja), Turske (bijeli polumjesec i zvijezda) i Njemačke (crno-bijelo-crvena boja). Domoljubnim značkama kitili su se i vojnici i građanstvo. S vremenom je kupovanje i kolekcioniranje domoljubnih značaka preraslo u hobi, kojim se usput stjecao i društveni ugled.

MEDALJA „KONJIČKI GENERAL ROHR“ (HPM/PMH-11785); Arnold Hartig, Beč, 1916.

UPUTE ZA PAKIRANJE VOJNIČKE OPREME (HPM/PMH-28918); crtač A.B., 1914.; tiskar Freytag & Berndt, Beč, 1914. (?) U gornjem dijelu prikaz načina pakiranja streljiva zajedno s hranom, u donjem prikaz pakiranja ruksaka s hranom i sitnim potrepštinama. Za prehrambene artikle navedena je propisana težina.

ZNAČKA „42. HRVATSKA DOMOBRANSKA 'VRAŽJA' DIVIZIJA (HPM/PMH-18579); 1917. 42. domobranska divizija sastojala se pretežito od Hrvata, a nosila je nadimak 'Vražja' divizija. Na čelu divizije bili su Ivan Salis-Seewis (1914., 1915.) i Anton Lipoščak (1916. – 1918.).

FRIEDRICH SCHIRMER (HPM/PMH-2636); Hrvatska (?), 1915. U svibnju 1913. godine Schirmer je prebačen u Zagreb, u 53. pješačku pukovniju. Nakon provođenja mobilizacije krenuo je sa svojom pukovnijom na ratište u Srbiju; ranjen kod Lazarevca, operiran je u Beču i Budimpešti, no ipak je nakon više mjeseci umro od sepse u Zagrebu. Voljenom i poštovanom zapovjedniku, koji se, iako stranac, uvijek trudio isticati nacionalna obilježja svoje pukovnije, bio je priređen veliki sprovod.

PUKOVNIK STANZER I POTPUKOVNIK MATANIĆ PRED KAVERNOM PUK. ZAPOVJEDNIŠTVA (HPM/PMH-12017); 1918. Od zapovjednika Kolander najčešće spominje satnika Rudolfa pl. Mattanića od kojeg dobiva prve zapovijedi prije odlaska na bojište. Rudolf Juraj Mattanić von Gospić rođen je u Podlapcu kraj Gospića, 17. studenog 1869. kao sin graničarskog časnika. Pučku školu polazio je u Gospiću i Karlovcu, građansku u Novoj Gradiški, a vojnu kadetsku u Karlovcu (Karlovcima?). Kao časnik služio je u hrvatskim i mađarskim gradovima. U Prvom svjetskom ratu sudjelovao je kao satnik, major i potpukovnik. Početkom rata 1914. zapovjednik je 9. satnije, a potom, zapovjednik 3. baona 25. zagrebačke domobranske pješačke pukovnije. Više puta je ranjavan i odlikovan. Dobio je brončanu (1914.) i srebrnu (1915.) vojničku medalju za zasluge. Odlikovan je Vojnim križem za zasluge III. reda s dekoracijom i mačevima. Godine 1918. promaknut iz čina natporučnika u čin potpukovnika.

SVEČANA PRISEGA MOMČADI, DVORIŠTE VOJARNE NA ČRNOMERCU (HPM/PMH-21726); 16. lipnja 1916.

STJEPAN SARKOTIĆ (HPM/PMH-5105); prema fotografiji Hofateliera (Dvorskog atelijera) Ludwiga Grillicha, Beč, nakon 1914.

Sin profesionalnog vojnog časnika, školovan na Terezijanumu. U prosincu 1911. godine promaknut je u čin feldmaršallajtnanta, naslijedio je Svetozara Boroevića kao zapovjednik VI. kraljevskog ugarskog honvedskog distrikta, mobiliziranog kao 42. domobranska pješačka divizija, kojom je zapovijedao. Ta je divizija bila pod vrhovnim zapovjedništvom generala pješaštva Adolfa baruna Rhemena, u sklopu XIII. korpusa odnosno Frankove 5. armije. Pozvan u Beč, unaprijeđen je u generala pješaštva i postavljen za zapovijedajućeg generala u Bosni i Hercegovini (22. 12. 1914.). U siječnju 1916. godine usmjerio je iz svoje baze u Boki Kotorskoj snage protiv Crnogoraca koji su držali planinu Lovćen. Već 13. siječnja prve su austrougarske trupe ušle na Cetinje, a Sarkotić je odlikovan. Ostao je u Bosni i Hercegovini kao zapovijedajući general (promaknut u general - pukovnika 17. 11. 1917. godine). Slomom monarhije povukao se iz aktivne službe.

ADOLF RHEMEN ZU BARENSFELD (HPM/PMH-8795); oko 1916.

Školovan je na Terezijanumu, nakon napredovanja u službi 5. 5. 1910. godine postavljen je za šefa generalštaba XIII. Korpusa u Zagrebu, čijim je zapovjednikom postao godine 1912., naslijedivši na tom položaju Radu Gerbu. Na tom je položaju ostao sve do 1916., kada je zapovjedništvo predao Maksimilijanu Čičeriću. Rhemen je pak pošao u Srbiju gdje je od Ivana Salis - Seewisa preuzeo dužnost vojnog guvernera Srbije. Na toj je dužnosti ostao do prestanka rata 1918. godine.

ZNAČKA ‘25. HRVATSKI DOMOBRANSKI PJEŠAČKI PUK IZ ZAGREBA’ (HPM/PMH-18582), 1914. - 1918. i ZNAČKA ‘16. VARAŽDINSKI PJEŠAČKI PUK 'FREIHERR VON GIESL' IZ BJELOVARA’ (HPM/PMH-18601), 1917.
Ove značke pješačkih pukovnija ukrašene su hrastovim vijencem ili hrastovim trolistom. Kolander također spominje kićenje uniformi hrastovim lišćem: „…bje okićeno s hrastovim listom t.j. bojnim znakom.“, kao i Miroslav Krleža u zbirci pripovjedaka HRVATSKI BOG MARS, u „Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli“: „U stara mirna vremena, kada je koji general držao smotru, pa se na cvjetnoj tratini skupili bataljoni zdravih četa u kalpacima i dolamama u paradi, svi okićeni trolistom hrastovim…“.

SRPSKI KRALJ PETAR I. KARAĐORĐEVIĆ (HPM/PMH 29191 a); slikao Vlaho Bukovac, Beograd, 1903., izdao Petar Nikolić, Zagreb, 1903. oleografija.
Kralj Srbije od 1903. do 1918. godine, a od 1918. do 1921. godine Kraljevine SHS. Godine 1914. prenio je vladarske ovlasti na prijestolonasljednika Aleksandra koji je vladao kao regent.

FOTOGRAFIJE RANJENIH AUSTRO-UGARSKIH VOJNIKA (HPM/PMH-18904); autor fotografija: Ćiro Truhelka (?), Bosna, 1914.

Fotografije su iz albuma sivih kartonskih korica. Zelena vrpca povezuje 12 kartona smeđe boje. Na kartonima po dvije ili četiri fotografije (ukupno 29). Na priloženoj cedulji rukom pisana zabilješka: '20 slika iz I. svjetskog rata. Bosna. Front od Sarajeva na istok. …'.

DVODIJELNA NABOJNJAČA ZA PUŠKU MANNLICHER M 1895 ZA AUSTRIJSKO PJEŠAŠTVO (HPM/PMH-30354); Austro-Ugarska, oko 1917.

VOJNI POVOZ (HPM/PMH – 18903); autor fotografija: Ćiro Truhelka (?); Bosna, 1914.

Fotografija iz albuma s 12 kartona smeđe boje. Na svakom kartonu po dvije fotografije (ukupno 24). Na priloženoj cedulji rukom pisana zabilješka: '24 slike iz I. svjetskog rata. Front od Sarajeva na istok.'.

VOZIVE KUHINJE (HPM/PMH-18906); autor fotografija: Ćiro Truhelka (?); Bosna, 1914.
Fotografije iz albuma sa 16 kartona sive i zelene boje. Na njima po dvije fotografije (ukupno 32 i jedna slobodno priložena). Na priloženoj cedulji rukom pisana zabilješka: '…Prema Drini. …'

VOJNIČKA VREĆA (HPM/PMH-8257); Austro-Ugarska Monarhija, prva desetljeća 20. st.
Vreća je služila za prijenos hrane - kruha i drugih namirnica.

METAK 7X57 mm ZA VOJNIČKU PUŠKU MAUSER GEWEHR M 98 / MAUSER M1910 SRPSKI (HPM/PMH-2006); 1906.

Metak je nađen prigodom bitke kod Loznice 1914. godine. Muzeju ga je darovao dr. Eugen Sladović, vladin podtajnik u Sarajevu, 1914. godine.

VARAŽDINCI PRELAZE DRINU KOD LJEŠNICE NA 12. VIII. 1914. (HPM-86210)

Na poleđini: 'Für den Invalidenfonds des Regiments. / Za zakladu za ratne nemoćnike pukovnije.'

PONTONSKI MOST NA DRINI – GRADNJA I PRIJELAZ (HPM/PMH-18906); autor fotografija: Ćiro Truhelka (?); Bosna, 1914.

Fotografije iz albuma sa 16 kartona sive i zelene boje. Na njima po dvije fotografije (ukupno 32 i jedna slobodno priložena). Na priloženoj cedulji rukom pisana zabilješka: '…Prema Drini. …'.

KOLONA VOJNIKA (HPM/PMH-18902); autor fotografije: Ćiro Truhelka (?); Bosna, 1914.

i VOJNA NAPRTNJAČA (HPM/PMH-33866); Austrija ili Italija, 1915. - 1918.

Početkom Prvoga svjetskog rata austrougarska vojska bila je opremljena kožnatim / krznenim naprtnjačama od teleće kože – telećacima. Naprtnjača se sastojala od dva pretinca: jedan je bio glavni i veći, a drugi manji, za streljivo, koji je bio pričvršćen ispod glavnog pretinca. Sredinom rata telećak je bio zamijenjen naprtnjačom od teškog sivog ili svijetlosmeđeg platna - ruksakom, s dva vanjska džepa. Telećaci su, međutim, i dalje ostali u upotrebi sve do kraja rata, osim kod brdskih četa, koje su sredinom rata cjelovito opremljene platnenim naprtnjačama.

JULIJE BESTALL (HPM/PMH-27861); 2. polovica 19. stoljeća

Julije Bestall je bio zapovjednik 3. bataljuna 25. domobranske pješačke pukovnije. Njegova fotografija iz mlađih dana je s 'Foto table s časnicima austrougarske vojske' u ovalima pod staklom. Na pozadini su fotografske etikete s imenima osoba i signaturama raznih fotografa. Ukupno sačuvano 86 fotografija (nedostaje ih 5).

HUSARSKI ČASNICI U SVEČANIM ODORAMA S PARADNIM ORUŽJEM I OPREMOM (HPM-78388); Varaždin, 1914. i SVEČANA HUSARSKA DOMOBRANSKA ODORA - ČAKO S PERJANICOM, ATILLA I HLAČE (HPM/PMH-25610, 25604, 8243); oko 1910.

Dijelovi odora husara i ulana (kape i vojnički kaputi) otkupljeni za Muzej 1976. godine od potomka istaknutih senjskih obitelji Krajač i Hreljanović predstavljaju autentična materijalna svjedočanstva o vremenu Velikoga rata i njihovim sudionicima iz Hrvatske.

S lijeve strane oplošja čaka pričvršćena je pozlaćena metalna oznaka (broj) 10 – oznaka 10. domobranske husarske pukovnije iz Varaždina.

AUSTROUGARSKI HUSARI (HPM/PMH-8858 [slika – ulje na platnu], 25084 [fotografija], 11797 [medalja], 11853 [plaketa]); 1914. -1918.

Početak rata konjaničke postrojbe dočekale su u svojim upadljivim crveno - plavim odorama - plavim atilama i crvenim ulankama, crvenim hlačama, paradnim čakoima, šapkama. Zbog lake uočljivosti prilikom odvijanja ratnih operacija ulani, draguni i husari bili su prisiljeni svoje vojničke kape prekrivati platnom. Osim toga, nov način ratovanja doprinosio je odumiranju tog elitnog roda vojske koji se regrutirao iz redova velikaških obitelji.

Konjaništvo se dijelilo na teško - dragune (nasljednici kirasira) i lako - ulane i husare. Konjaničke jedinice bile su u sastavu : a) Zajednička K.u.K. vojska imala je: 15 dragunskih pukovnija (br. 1 - 15), 16 husarskih pukovnija (br. 1 - 16) i 11 ulanskih pukovnija (br. 1 - 8 i 11 - 13); b) Carsko kraljevsko domobranstvo: 6 domobranskih ulanskih pukovnija (br. 1 - 6), 1 divizion planinskih tirolskih stijelaca, 1 divizion planinskih dalmatinskih strijelaca; c) Kraljevsko ugarsko domobranstvo: 10 domobranskih husarskih pukovnija, konjanički pučki ustanak.

ZNAČKA '26. HRVATSKI DOMOBRANSKI PJEŠAČKI PUK IZ KARLOVCA' (HPM/PMH-16261); Ivo Kerdić; radionica: Brüder Schneider Wien, Beč 1916. Značke za kape u početku su izrađivane od metalnog lima u vojničkim priručnim radionicama, prema skicama umjetnički nadarenih časnika. Njihove skice realizirali su vojnici - obrtnici bliski graverskoj struci. Značke su bile jeftin proizvod (cink ili čak željezo), ne osobito atraktivna izgleda, ali vojsci su se svidjele, pa je nošenje značaka na kapi ubrzo ušlo u modu. U igru sa značkama samoinicijativno su se uključili privatni proizvođači te počeli proizvoditi i distribuirati značke. One su bile izrađene od kvalitetnijeg materijala (legure bakra), ukrašene emajlom, i usprkos višoj cijeni masovno su prihvaćene. Među proizvođačima značaka isticale su se tvrtke Bruder Schneider Wien (bsw), Atelier Gustav Gurschner Wien, Winter & Adler Wien, Arkanzas Geschaft Budapest, Joseph Morzsanyi Budapest. Kada bi nabavio značku svoga puka, vojnik je htio nabaviti i značku brigade kojoj je taj puk pripadao, zatim i divizije u koju je ta brigada bila uključena, a na kraju značku korpusa ili armije. Službenim naputkom pokušala se regulirati njihova uporaba, da se na vojničke kape ne bi prikvačilo previše značaka. Međutim, vojnici su se htjeli kititi značkama, a nisu ih mogli smjestiti nigdje drugdje osim na kapu.

MODEL BRODA 'ZENTA' (HPM/PMH-2062); Josip Rak; Zagreb, 1914. – 1916. Na današnji dan [16. kolovoza] 1914. godine potonula je austrougarska krstarica 'Zenta'. Ovaj drveni model krstarice 'Zenta' izradio je Zagrepčanin Josip Rak, c. i kr. torpedo - radnik koji je poginuo 4. 5. 1916. godine na austrougarskom razaraču 'Csepel', a Muzeju je darovao Janko pl. Vuković Podkapelski, kapetan austrougarskog vojnog broda 'Babenberg' 1916. godine. 'Zenta' je sagrađena u Puli i porinuta u more 18. 8. 1897. godine. Duga 96,8 m, široka 11,7 m, s 2543 tona nosivosti i s brzinom od 21,8 čvorova na sat, imala je posadu od 312 ljudi, a bila je naoružana s 18 topova manjeg i većeg kalibra, 4 mitraljeza i dvije cijevi za torpedo. Služila je za blokadu južnog dijela Jadrana kako bi onemogućila dopremu robe iz Francuske Srbiji i Crnoj Gori. Bila je uglavnom usidrena u Boki Kotorskoj. Kad su 16. 8. 1914. u luci Tivat s razarača 'Ulan', u čijoj se pratnji nalazila, opazili dolazak engleske i francuske flote, austrougarski su se brodovi uspjeli na vrijeme povući, dok je 'Zenta' zbog sporosti bila ubrzo opkoljena, napadnuta i potopljena. Preživjelo je 129 mornara koje su spasili crnogorski ribari i koji su odvedeni u zatvor na Cetinju gdje su ostali sve do siječnja 1916. godine nakon čega su pušteni kućama. Brod 'Zenta' otkriven je 6. 8. 2001. godine na dubini od 75 m.

ZNAČKA 'POBIJEDIT ĆEMO S NAŠIM TOPNIŠTVOM' (HPM/PMH-12617); 1914. – 1918.

ČAKO NIŽEG TOPNIČKOG ČASNIKA (HPM-77921); od 1908. i SVEČANI / PARADNI KAPUT TOPNIČKOG ČASNIKA - PRIPADAO B. BOŠNJAKOVIĆU, KADETU VOJNE ŠKOLE (HPM/PMH-35189); Beč, 1910./1911.

POČASNI ZNAK ZA ZASLUGE U CRVENOM KRIŽU II. STUPNJA S RATNOM DEKORACIJOM, ZA MUŠKARCE (HPM-77831); Beč, 1914. - 1922.

Po izbijanju prvih vojnih sukoba Austro-Ugarske Monarhije s neprijateljem - Srbijom i Rusijom - u prvi plan izbila je organizacija Crvenog križa i skrb o tisućama ranjenika, koje je trebalo evakuirati s ratišta, liječiti i zbrinuti. Za Crveni križ neumorno je radilo mnoštvo dragovoljaca: mecena, liječnika, bolničara i bolničarki, koji su zaslužili adekvatno odlikovanje. Tako je, na današnji dan, 17. kolovoza 1914. car Franjo Josip I. osnovao Počasni znak za zasluge Crvenog križa (Ehrenzeichen fur Verdienste um das Rote Kreuz). Zgodan povod za osnivanje odlikovanja bila je i 50. godišnjica ženevske konvencije (1864. - 1914.). Odlikovanje je imalo ukupno šest stupnjeva: 1. Zvijezdu za zasluge, 2. Oficirski počasni znak, 3. Počasni znak I. stupnja, 4. Počasni znak II. stupnja, 5. Srebrnu počasnu medalju, 6. Brončanu počasnu medalju.

CAR I KRALJ FRANJO JOSIP I. HABSBURG LOTHRINGEN (HPM/PMH-15465); slikao Oskar Brüch, Schönbrunn, 27. lipnja 1912., tiskao i izdao Julius Edhofer (Edhoffer), Beč, 1912.

Rođen je u Beču 18. kolovoza 1830. Najstariji je sin nadvojvode Franje Karla Austrijskog i Sofije Bavarske. Na prijestolje je stupio godine 1848. naslijedivši slaboumnog strica Ferdinanda I., nakon što se njegov otac odrekao prava na prijestolje. Iste je godine okrunjen za austrijskog cara, a 1857. za ugarskog kralja. Oženio se bavarskom princezom Elizabetom s kojom je imao jednog sina i dvije kćeri. Vladao je sve do smrti, 21. studenoga 1916. godine. Na početku vladavine izgubio je ratove s Francuskom (1848.), a kasnije i Prusijom (1866.). Njegov brat Maksimilijan, car Meksika, u toj je zemlji smaknut. Godine 1889. njegov nasljednik, princ Rudolf, počinio je samoubojstvo, a godine 1897. talijanski je anarhist ubio caricu Elizabetu na Ženevskom jezeru. S nećakom koji mu je bio predodređen za nasljednika, Franjom Ferdinandom, imao je brojne razmirice. Franju Ferdinanda je u Sarajevu 28. lipnja 1914. ubio Gavrilo Princip i tim je događajem započeo Prvi svjetski rat. Franju Josipa je na prijestolju naslijedio nećak Karlo.

Predložak za ovaj list, originalni Brüchov akvarelirani crtež, izložen je u postavu Vojnopovijesnog muzeja u Beču.

STROJNA PUŠKA SCHWARZLOSE M 07/12 (HPM/MRNH-1310/2); Österreichische Waffenfabriks – Gesellschaft Steyr; Austrija, Steyr, 1917.
Strojopuška Schwarzlose bila je osnovna pješačka strojnica u austrougarskoj vojski prije i za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Ime je dobila po svom konstruktoru Nijemcu Andreasu Schwarzloseu. Proizvodila se od 1905. do 1919. godine. Iako izuzetno kvalitetne izrade, odlikovala se velikom težinom (oko 39 kg s postoljem). Opsluživati ju je trebala posada od četiri čovjeka - strijelac i 2 - 3 pomoćnika (za nošenje streljiva i postolja, te pridržavanje redenika). Smatra se da je upravo njena težina i teška mobilnost doprinijela austrougarskim gubitcima u Galiciji. Usprkos tomu kao ratni plijen koristile su je i ruske i talijanske čete, a poslije završetka Prvoga svjetskog rata ostala je u naoružanju zemalja slijednica Austro-Ugarske, te nekih drugih europskih zemalja.
Zatvarač austrijske strojopuške Schwarzlose M 07/12 radi na načelu odgođenog povratnog trzaja. Sastoji se od cijevi koja je obložena željeznim plaštem u kojemu se nalazi voda za hlađenje cijevi tijekom paljbe. Na prednjem dijelu na cijev se nastavlja skrivač plamena. Na stražnjem dijelu na cijev i na oblogu nastavlja se spremnik sa zatvaračem na kraju kojega su dvije ručke obložene bakelitom, za upravljanje vatrom. Puni se platnenim redenikom. Izvorno streljivo bilo je Mannlicher kalibra 8 × 50 mm. Domet zrna iznosio je 4000 m. Rafalna paljba je bila 500 metaka u minuti. Izlazna brzina zrna je 610 m/s. Postolje je željezno, tronožno, s mogućnošću reguliranja visine.

TOPOVI (HPM/PMH-18904); autor fotografija: Ćiro Truhelka (?), Bosna, 1914.
Fotografije su iz albuma sivih kartonskih korica. Zelena vrpca povezuje 12 kartona smeđe boje. Na kartonima po dvije ili četiri fotografije (ukupno 29). Na priloženoj cedulji rukom pisana zabilješka: '20 slika iz I. svjetskog rata. Bosna. Front od Sarajeva na istok. …'.

ŽIVOT U ROJNOJ PRUZI (HPM-78745); Bogumil Car, Soča, bojišnica, 1917.

Rusi kod zapovjedništva 42. divizije u vrijeme pregovaranja o primirju (HPM/PMH-20178)
Na poleđini zapis: „Rusi kod zapovjedništva 42. divizije u vrijeme, kad se radilo o tom, da dođe do pregovaranja o primirju iza 'Polana' - postava u Besarabiji 1917.“
fotograf nepoznat, Polana / Polyana (Ukrajina), 1917. fotografija
v 13 cm, š 18 cm

U vrijeme pregovora o primirju s Rusima (HPM/PMH-20162)
Na poleđini zapis: „U 'Polana' - postavu za pregovora o primirju s Rusima 1917. Snimio puk. fotograf vod. Marko Kraljević.“
fotograf Marko Kraljević, Polana /Polyana (Ukrajina), 1917.
v 13 cm, š 18 cm

SLUŽBOVNICA koju je poslao domobranski časnik Ivan Pavao Henneberg ruskoj strani (HPM-86769)
Badnjak, 24. prosinca 1917.
Tekst: „Sutra slavimo mi dan Hristovog rodjenja – dan mira i ljubavi. Želja nam je i ja ju prinosim u ime ovoga diela fronte, da nas na taj dan počastite sa jednim odaslanstvom kod našega stola, a vašima drugovima ruskim vojnicima izručite ove malenkosti i odnesete naše srdačne pozdrave“. H.
v. 15,5 cm, š. 20 cm

Božić kod stožera 27. domobranske  pješačke pukovnije (HPM-86769)
Na poleđini zapis: „Božić kod stožera 27. dom. pješ. puk. god. 1917. (Ruchotin). –Primirje sa Rusima. Ruski gosti na Božić“
Fotograf nepoznat, Rukhotin (Ukrajina), 25. prosinca 1917.
Na skupnoj fotografiji Ivan P. Henneberg je 4. s lijeva

O Hennebergovim fotografijama i Službovnici, u: katalogu „Dadoh zlato …“, I /27, str. 166.

Ivan Pavao Hennenberg
Rođen je u Grazu 30. lipnja 1875. godine, bio je domobranski časnik do kraja Prvog svjetskog rata, kasnije zaposlen kod Parobrodarskog društva „White Star Line“ (vlasnik Titanica i Britannica). Dvadesetih godina 20. stoljeća biran za gradskog zastupnika grada Zagreba. U mirovini je bio do 1941., kada je reaktiviran i ponovo umirovljen. Godine 1945. osuđen je na vremenitu kaznu (20 godina zatvora) koju je izdržavao u KPD Stara Gradiška gdje je i preminuo14. prosinca 1945.

Obitelj Henneberg i drugi članovi
Otac Ivin, Josip Hennenberg st. bio je porijeklom Čeh, rođen u Čivicama (kod mjesta Pardubice, danas Češka Republika). Poslom je došao u Hrvatsku, bio je raspoređen kao vojni glazbenik u Gospić gdje se i oženio Marijom Lovrić. Službovao je u Otočcu, a bio je i načelnik Otočca. U vrijeme njegova načelnikovanja podignuta je općinska zgrada u kojoj je u vrijeme Drugog svjetskog rata održano Prvo zasjedanje ZAVNOH-a.
Brat Ivanov, Josip / Pepe (studirao je slikarstvo, bio je sudionik demonstracija protiv politike bana Khuena Héderváyja, kada je grupa studenata zapalila mađarsku zastavu na Trgu bana J. Jelačića 1895.). Radio je kao slikar, zaposlio se u parobrodarskom društvu. Radni vijek završio je kao zastupnik Društva „Kozulich“.